Župe otoka Šolte

Župa Grohote najstarija je župa na otoku Šolti. Na njezinom su području živjeli stari Iliri, a najviše arheoloških ostataka pronađeno je iz vremena rimske vladavine. Kršćanstvo se na ovom području rano proširilo, o čemu svjedoči starokršćanska bazilika iz 5. ili 6. stoljeća, čiji je pod bio ukrašen mozaikom sličnim onima iz salonitanskih bazilika. Na mozaiku je ispred prezbiterija pronađen natpis s imenom Honorija, po svoj prilici dobročinitelja crkve. U bazilici su pronađeni i starokršćanski grobovi.

Bazilika je po svoj prilici zapaljena u 13. stoljeću, što potvrđuje kamenje koje se na nekim mjestima počelo pretvarati u vapno. Prema Tomi Arciđakonu baziliku su zapalili omiški gusari 1241. godine. U 14. stoljeću započela je gradnja nove crkve Svetog Stjepana, koja je 1913. godine srušena da bi ustupila mjesto današnjoj, većoj crkvi.

Vjerojatno je od samog početka pa do kraja 14. stoljeća na Šolti bila samo jedna župa s jednim župnikom, koji je imao više svećenika pomoćnika koji su obavljali službu u drugim šoltanskim selima. Župa Grohote prvi put se spominje 1483. godine, a nedugo potom, 1495. godine, navodi se župa Svetog Stjepana. U njezinom su sastavu tada bila okolna mjesta Donje Selo i Gornje Selo, koja su se odvojila od župe Grohote između 1579. i 1598. godine. U isto vrijeme spominje se i župa Svete Marije u Borima ili u Stomoriji, koja je čuvala uspomenu na benediktinski samostan i Gospinu crkvu.

Župna kuća u Grohotama sagrađena je 1861. godine, za župnikovanja don Mije Vučkovića, i više je puta obnavljana.

Župa je 1938. godine imala 1.400 duša, a 2001. godine 639.

Matične knjige: Knjige R od 1842. do 1864. i U od 1842. do 1873. nalaze se u DAS. Knjige R, V i U od 1658. do 1793.; R od 1793. do 1814. i 1825. do 1842.; V od 1825. do 1857. (dva sveska) i U od 1793. do 1842. (dva sveska) nalaze se u DAZ.

Župa se nalazi na istočnom dijelu otoka Šolte. Osim najvećeg i najstarijeg naselja Gornjeg Sela župi pripada i Stomorska, naselje na moru. Nedaleko od naselja Gornjeg Sela, koje se naziva i Gornje Polje, nalazio se stari benediktinski samostan s crkvom Svete Marije, po kojemu je lokalitet dobio ime Stomorija. Taj se samostan u dokumentima spominje od 1260. do 1452. godine, kada je u njemu redovnika nestalo, a njegova su dobra pripala arhiđakonu splitske katedrale. Na lokalitetu starog samostana podignuta je 1776. godine nova crkva, koju narod zove Gospe u borima ili Gospe u bore, kod koje se nalazi groblje.

Župa Gornje Selo prvi put se spominje 1495. godine pod imenom „Župa Svete Marije u Gornjem Selu". Taj je naslov župa promijenila tijekom 17. stoljeća u župu sv. Ivana Krstitelja.

Župa je zadržala status samostalne župe sve do polovice 19. stoljeća, kada je Organskim dekretom austrijske vlade iz 1849. godine, kao i ostale šoltanske župe, svedena na status izložene kapelanije podložne župi Grohote.

Župna kuća sagrađena je od klesanog kamena krajem 19. stoljeća.

Župa je 1938. godine imala 1.250 duša, a 2001. godine 423.

Matične knjige: Knjige R od 1793. do 1814. i 1825. do 1842., te R, V i U od 1825. do 1831. i V od 1825. do 1857. nalaze se u DAZ. Knjige U od 1825. do 1907. nalaze se u DAS. Stanje duša iz 1876. nalazi se u ŽU. Prve sačuvane matice pisane bosančicom potječu iz 1636. godine.

Župa Donje Selo nalazi se na sjeverozapadnoj strani otoka Šolte. Područje župe bilo je naseljeno već u prapovijesti, na što upućuje utvrđena uzvisina Gradina. O naseljenosti ovoga dijela otoka za rimske vladavine govore ostaci materijalne kulture: rimska keramika, temelji gospodarskih zgrada, presvođene obiteljske grobnice i grob s dječjim kosturom, staklenim bočicama te glinenom svjetiljkom. Kršćanstvo je na cijelom otoku bilo rašireno i prije dolaska Hrvata, što potvrđuju temelji starokršćanske bazilike iz 6. stoljeća kod crkve Svete Jelene te starokršćanski sarkofag koji je u 14. stoljeću upotrijebljen za oltar u crkvi sv. Martina.

Nakon razaranja Salone 614. godine mnogi su se salonitanski kršćani naselili na Šolti, pa je njihovim dolaskom broj kršćana na otoku osjetno porastao. Ovom romanskom i romaniziranom stanovništvu pridružio se nešto kasnije hrvatski živalj, koji je tijekom 9. stoljeća primio kršćansku vjeru i postupno preuzimao vodeću ulogu. Posljednji val hrvatskih doseljenika na otok zbio se za vrijeme turskih osvajanja od 15. do 17. stoljeća.

Sve do konca 14. stoljeća cijela je Šolta bila jedna župa. Već krajem 15. stoljeća u popisu župa splitske nadbiskupije iz 1495. godine spominju se dvije župe: Grohote i Gornje Selo, a donjošoltanska naselja Donje Selo, Srednje Selo i Grohote sačinjavala su jednu župu sv. Stjepana sa sjedištem u Grohotama. Pri kraju 16. stoljeća od župe Grohote odvojena su ta dva sela i ustanovljena je posebna župa Donje Selo i Srednje Selo s vlastitim župnikom koji je stanovao u Donjem Selu. To odvajanje od Grohota bilo je između 1579. i 1598. godine. U izvješću vizitacije apostolskog pohoditelja Mihovila Priulija iz 1603. godine navodi se da je župnik don Stjepan de Floris u Donjem Selu već pet godina, tj. od 1598. godine.

Polovicom 19. stoljeća u Donjem Selu je bilo 380 stanovnika. Organski dekret iz 1849. godine sve je šoltanske župe sveo na izložene kapelanije podložne župi Grohote. Župna kuća na kat sagrađena je od klesanog kamena 1904. godine.

Župa je 1938. godine imala 850 stanovnika, a 2001. godine 158.

Matične knjige: Knjige R od 1838. do 1871. i U od 1841. do 1885. nalaze se u DAS. Knjige R od 1825. do 1838., V od 1851. do 1857. i U od 1759. do 1861. nalaze se u DAZ. Tri Stanja duša, iz 1828., 1868. i 1875. nalaze se u ŽU.

Srednje Selo nastalo je u 15. stoljeću, a prvi put se spominje 1446. godine pod talijanskim nazivom „de Villa de medio". Na mjestu današnjeg sela u početku su se nalazile staje stanovnika Grohota, a Srednje Selo posljednje se razvilo među starim šoltanskim naseljima. Dobilo je ime po svom položaju između Grohota i Donjeg Sela, a smješteno je uz malo polje podno glavice Strličina.

Tijekom 15. stoljeća Srednje Selo pripadalo je župi sv. Stjepana u Grohotama. Takvo je stanje potrajalo gotovo do kraja 16. stoljeća – još 1579. izričito se navodi da tri šoltanska sela sačinjavaju jednu župu sv. Stjepana. U izvješću vizitacije Mihovila Priulija iz 1603. godine navodi se da su Grohote posebna župa, a Srednje Selo i Donje Selo sačinjavaju drugu župu. Župa je osamostaljena 1726. godine i takva je ostala do polovice 19. stoljeća. Organskim dekretom austrijske vlade iz 1849. godine svedena je na status izložene kapelanije podložne župi Grohote. Prije Drugog svjetskog rata župa je dobila status samostalne župe. Župu poslužuje župnik iz Donjeg Sela.

Župna kuća jednokatnica sagrađena je od klesanog kamena 1913. godine na mjestu stare srušene kuće.

Župa je 1840. godine imala 220 duša, 1908. godine 500, 1925. godine 350, 1938. godine 324, a 2001. godine 134.

Matične knjige: Knjige R, V i U od 1726. do 1825. (dva sveska) nalaze se u ŽU. Knjige R od 1825. do 1883. i U od 1825. do 1894. nalaze se u DAS. Knjiga V od 1825. do 1857. nalazi se u DAZ.

Maslinica je najmlađa župa na otoku Šolti. Naselje je nastalo početkom 18. stoljeća oko dvorca plemićke obitelji Marchi, koja se iz Venecije doselila u Split. Godine 1703. braća Marchi zatražila su od mletačkog providura odobrenje za osnivanje naselja i gradnju dvorca s kulom za obranu od gusara. Sagradili su utvrđeni dvorac pravokutnog tlocrta s visokom kulom u jugoistočnom uglu i dvorištem u sredini, a u Maslinicu su doselili težake, svoje kolone, iz Dalmatinske zagore i Hercegovine radi obrađivanja posjeda.

Za potrebe svojih težaka 1706. godine sagradili su crkvicu svetog Nikole na brežuljku južno od uvale i oko crkve podigli groblje. Nakon što je izumrla muška loza obitelji Marchi njezino je nasljeđe oporukom iz 1731. godine po ženskoj lozi prešlo na obitelj Martinis; od tada se obitelj naziva Martinis-Marchi.

Maslinica je u početku bila kapelanija s posebnim svećenikom koji je stanovao u Maslinici. Organskim dekretom austrijske vlade iz 1849. godine ostala je izložena kapelanija župe Donje Selo. Prije Drugog svjetskog rata proglašena je samostalnom župom, koju poslužuje župnik iz Donjeg Sela. U župi nema župne kuće.

Župa je 1938. godine imala 200 duša, a 2001. godine 161.

Matične knjige: Knjige R, V i U od 1726. do 1819. nalaze se u ŽU. Knjige R, V i U od 1816. do 1859. nalaze se u DAZ.